Kršćanski sprovod

Katolički sprovod općenito

Katolička Crkva uči da kršćanski pogreb  ne podjeljuje pokojniku ni sakrament ni blagoslovinu, jer on je „prešao“ s onu stranu sakramentalne ekonomije spasenja. Obred sprovoda je ipak liturgijsko slavlje Crkve, koje ide zatim da izrazi zajedništvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje zajednica vjernika  te da se njoj navijesti vjera u vječni život. Iako su sprovodni obredi različiti prema mjesnim običajima, oni ipak uvijek izražavaju vazmeni značaj kršćanske smrti.

Sprovod po obredu Katoličke Crkve pripada svakom njezinom članu. Izopćenima i onima koji su svojevoljno napustili katoličko zajedništvo uskraćuje se katolički obred sprovoda.

Sahranjujući svoju braću i sestre, Crkva slavi vjeru u Kristovo vazmeno otajstvo, sa željom da naša pokojna braća i sestre postanu suobličeni Kristu Uskrslome.

Crkva za pokojnoga člana prikazuje svetu misu kao najuzvišeniju molitvu kojoj predsjeda sam Krist, koji nas je po žrtvi križa otkupio.

Sprovodna liturgija, svojom ljepotom, dubinom svojih molitava, homilijom… mora već sama po sebi biti znak vjere u uskrsnuće, ali i poštovanja prema pokojnicima kao i brige za obitelji preminulih.

Odstranjujući svako iskazivanje ispraznoga vanjskoga sjaja, dolikuje da se oda počast tijelu preminulih vjernika, koje je bilo hram Duha Svetoga.

Crkva moli kroz posebne obrede za pokojnika od trenutka smrti do ukopa. Te molitve su podijeljene na slijedeće dijelove: bdijenje u pokojnikovoj kući, polaganje u lijes,  prijenos tijela do groba, a prije toga navještaj utješne riječi Božje, euharistijska službu i na kraju posljednji oproštaj i pozdrav s pokojnikom.

Predviđena su tri različita načina sprovoda:

1.postaja u pokojnikovoj kući, u crkvi i na groblju

2.postaju u grobnoj kapeli i na grobu

3.postaju u pokojnikovoj kući – ispraćaj (ako se pokojnik ukopava na nekom drugom mjestu)

Redoviti način sprovoda je prvi (u pokojnikovoj kući ili u prostoriji za ispraćaj, u crkvi i na groblju). U ovom načinu postoje dvije procesije (od kuće ili ispraćajnice do crkve, a druga od crkve do groba). Postaja u crkvi obuhvaća pogrebnu misu, obred posljednje preporuke i oproštaja od pokojnika (nekad se zvalo „odriješenje“).

Drugi način sprovoda obuhvaća dvije postaje: u ispraćajnici i na grobu. Ovaj način sprovoda ne predviđa euharistijsku službu, no ona se može održati u odsutnosti pokojnikova tijela u neko drugo vrijeme (prije ili poslije sprovoda).

Posljednja preporuka i oproštaj („odriješenje“), nije nikakvo posebno čišćenje pokojnika, jer se čišćenje postiže jedino euharistijskom žrtvom, već je to posljednji oproštaj kojim kršćanska zajednica skupno pozdravlja svoga člana prije ukopa njegova tijela. Dio oproštaja zajednice je škropljenje blagoslovljenom vodom (podsjeća nas na krštenje kojim se pokojnik upisao u „Knjigu života“ i kađenje tamjanom (izraz počasti jer je tijelo pokojnika bilo hram Duha Svetoga). Ovaj obred (posljednja preporuka i oproštaj) može se moliti jedino u nazočnosti pokojnikova tijela.

Navještaj Riječi Božje je važan dio sprovoda, jer u njima se budi nada u život vječni.

Onima koji su dopustili da im se tijelo spali, dopušta se kršćanski sprovod, osim ako se zna da su se za spaljivanje opredijelili iz razloga koji su suprotni kršćanskoj vjeri u uskrsnuće.

Crkva daje prednost običaju ukopa tijela u grob, a spaljivanje dopušta.

Uloga svećenika u sprovodnim obredima

Svi članovi naroda Božjega sudjeluju u provodu. Redoviti predvoditelj sprovoda je svećenik. On je na sprovodu odgojitelj u vjeri, tješitelj u žalosti i predvoditelj euharistije. Svećenik treba buditi nadu povezujući se s vazmenim otajstvom Krista (veliki četvrtak, petak, subota i nedjelja uskrsnuća Kristova).

Tijekom homilije svećenik se može obazrivo osvrtati na pokojnu osobu, na okolnosti u kojima je živjela, na sami trenutak smrti, ali i na bol koju proživljava obitelj kao i potrebu molitve za osnaženje svih ožalošćenih.

Ako svećenik nije u mogućnosti predvoditi sprovod, neka ga vodi đakon, a ako ni on ne može, biskup može, uz odobrenje Svete Stolice, tu službu povjeriti laiku. Euharistiju može predvoditi jedino svećenik.

Nekada je u našim krajevima, zbog manjka svećenika i nemogućnosti da isti vode sprovode, vjernici laici bi uz molitve pokopali svoga pokojnika, a za istoga bi se služila sveta misa prvom prilikom i tad bi se izlazilo na grob i molila posljednja preporuka i oproštaj (to se nazivalo „odriješene“).

Praktične napomene

Pogrebi naših pokojnika su nerijetko prigoda za koju mnogi ne štede ni vremena ni puta kako bi nazočili molitvi i posljednjem ispraćaju. Lijepo je i dobro da se kao zajednica vjernika upravo tako, ljudski i kršćanski, opraštamo od braće i sestara koji su na ovaj ili onaj način obilježili i naš život.

Obitelj pokojnika će žurno obavijestiti svoga župnika, odnosno župnika župe u kojoj će biti sprovod te se s njime dogovoriti termin i drugim detaljima sprovoda. Župniku trebaju dostaviti i sve potrebne podatke o pokojniku kako bi se činjenica smrti i ukopa unijela u Maticu umrlih.

Svaki vjernik – katolik ima pravo na crkveni – katolički sprovod

Ipak župnik može uskratiti crkveni sprovod u slijedećim slučajevima:

• Općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjercima i raskolnicima (onima koji su se odcijepili od crkve).
• Onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri
• Onima koji su javno i svjesno činili zlodjela bez ikakvog kajanja, a što je kod vjernika izazivalo veliku sablazan.

Ako ima dvojbe po bilo kojem od gore navedenih uvjeta, župnik će tražiti savjet mjesnog ordinarija. Onomu komu se uskrati crkveni sprovod, treba se uskratiti i sprovodna misa. Ipak i u takvim slučajevima obitelj može dati svetu misu za svoga pokojnika u neko drugo vrijeme izvan sprovoda.

Prikupljanje novčanih sredstava prilikom sprovoda

Ovdje treba strogo razgraničiti primanje svetih misa za pokojnika i priloga za potrebe crkve. Nakana darivatelja se mora poštivati. Nikakva samovolja po pitanju raspodjele, misnih i priloga za potrebe crkve, nije dopuštena. Mise uvijek ostaju mise, a darovi za crkvu ostaju darovi. Miješanje nije dopušteno.

Odijevanje sudionika sprovodnih obreda

Svi koji dolaze na sprovod pokojnika neka budu prikladno odjeveni. Nije prilično dolaziti u izrazito sportskoj odjeći ili obući, posebno ne u kričavim bojama. Odjeća je izraz usklađenosti naravi samog sprovoda i poštovanja pokojnika i rodbine.

Pjevanje ili truba

U zadnje vrijeme uobičajilo se da na sprovodu pjeva klapa ili da svira truba, a nekada oboje. Crkva nema ništa protiv, ali izbor pjesama je bitan. Nije prikladno da se na sprovodu „ispunjava želja pokojnika“. To nije smisao pjevanja, kao ni to da se pjesmom pokrenu emocije, suze i plač. Pjesme bi trebale biti vjerske koje pjevaju o uskrsnuću te na taj način daju utjehu ožalošćenima.

Truba je također dopuštena. Izbor melodije treba biti prikladan sprovodu. Svakako, treba izbjegavati dupliranje (klapa + truba). Također treba izbjegavati pjevanje ili sviranje više uzastopnih glazbenih točaka da se ispraćaj pokojnika ne bi pretvorio u „koncert“ ili predstavu.

Cvijeće, svijeće i križ

Uz odar pokojnikova rodbina i prijatelji donose cvijeće i pale svijeće. Cvijeće općenito izražavaju ljubav i poštovanje prema pokojniku, a svijeća je izraz vjere u uskrsnuće. Uz pokojnikov lijes dolazi svakako i drveni nadgrobni križ, kao znak svjedočanstva da je pokojnik kršćanin.

Obljetnice smrti naših pokojnika

Katolička Crkva preporuča svojim članovima da mole za svoje pokojnike, jer na taj način im pomažemo u njihovu čišćenju na putu do gledanja lica Božjega. Po molitvi ostajemo povezani s našim pokojnicima. Također se preporuča da se vjernici dogovore sa svojim župnikom radi slavljenja svetih Misa na obljetnice smrti. Sveta Misa može se dati služiti ili za jednoga pokojnika ili za više njih u istome slavlju.

Prigodom misa za pokojne uvriježio se običaj izlaska svećenika s rodbinom na grob, poslije mise. Ovaj običaj je ostatak iz vremena kad svećenik nije mogao voditi sprovode nego su mještani pokapali svoga pokojnika bez svećenika. Prvom prilikom, kad bi svećenik mogao, prikazivao je svetu misu za umrlu osobu koja je već pokopana, a poslije bi dolazio na grob, zajedno s rodbinom i molio molitve „posljednja preporuka i oproštaj“, a što se u narodu zvalo „odriješenje“.

Ako svećenik predvodi sprovod i izmolio je „posljednju preporuku i oproštaj“, nema potrebe da ponovno izlazi na grob.

Normalno je i prikladno da obitelj nakon mise za svoga pokojnika posjeti i grob, stavi cvijeće kao izraz ljubavi i upali svijeću kao znak vjere u uskrsnuće. U toj prigodi zajedno izmole Oče naš… Zdravo Marijo… za svoga pokojnika i idu svojoj kući.