Tko je Raba Vukota

GRIŠNA RABA (sluga) BOŽJA VUKOTA

VUKOTA, makar ,,grišna”, doista je bila dobra žena. U Boga je vjerovala, po vjeri djelovala i narodu koristila. I više ništa o njoj ne znamo. Ne znamo ni kada se rodila, ni kada je umrla, ni kojega je roda i plemena bila.

Ali znamo da je živjela prije više stotina godina i da je bila naroda hrvatskoga, jer ,,spominak” njenim pismom, do danas sačuvan, to svjedoči.

Jednoga toplog srpanjskog poslijepodneva (poslije sv. Ilije) dođoh u Kljake, obično “selo drniške Zagore (koja nam dade jednog Meštrovića), da nakon mnogo godina pohodim svoga školskog druga fra Franu (Belamarić). On već skoro čitavi decenij, daleko od moderne civilizacije (tu još nema ni svjetla ni asfalta), na brežuljku kod crkve svetoga Ilije, u bijednoj kućici iz 1824. godine, bez posluge i bez smočnice, sam s bijelom mačkicom, ali uvijek široko nasmijan, pun humora, služi siromašnom i vjernom narodu i budno pazi ne bi li ispod mašlina kod kopanja novih grobova – kao prije više godina – izletio još gdjekoji kamen iz doba hrvatskih knezova i kraljeva. I nakon srdačnog susreta veli mi kolega: „Ja idem u selo, jer u kući nemam ni kapi vina. A tebi evo ključ od crkve i pogledaj ono iza vrata.“

Ulazim, gledam i naradovah se – kao ono kad je Crnčić prvi put vidio Baščansku ploču… Dva komada izrađena kamena.

Pa, to je starohrvatski pleter, starohrvatske „kuke“! I nekoliko slova: IN NOM(ine)… (peccatori)BUS.” Početak i svršetak (?) septuma (pregrade) iz starohrvatske crkve poput onih iz doba kneza Trpimira u Rižinicama i Branimira u nedalekom Muću. Moj će suputnik fra Nikola oba ta dragocjena fragmenta još večeras staviti u auto i odvesti u Sinj u Muzej franjevačke gimnazije (prva na hrvatskom narodnom jeziku), da s njima popuni još bogatije dijelove iste pregrade, koji su na istom mjestu pronađeni prije više godina.

Fra Frane se vraća s vinom, ali opet mora u selo, jer je tek sada ustanovio da u kući nema ni mrvice kruha. Na blagdan svetoga Ilije bilo je mnogo braće kod njega u gostima…

• „Ali, kolega, ima ovdje još nešto“.

„Dok se ja vratim iz sela, neka te ovaj mladić odvede na izvor Loševac. Tu ima natpis, vjerojatno bosančicom, ali mi nije poznato da ga je itko odgonetao. Vidiš, tamo, gdje je ona šumica, pola kilometra daleko. Nema još mnogo sunca.“

Mladić Marko i ja žurimo preko poljca po kojemu leže snopovi pokošene pšenice. Po strani stada ovaca i djeca.

– „Pa, Marko, ovdje još ima života“. – „Ima, oče, ali sve biži trbuvom za kruvom, a u selu ostade staro i nejako. I ja radin u Splitu, a subotom dođen kući“ – odgovori Marko.

Dolazim k izvoru, koji vjerojatno nikada nije pohodila sanitarna inspekcija.

Žene nalijevaju vodu u drvene vučije. Stariji seljak još radi u obližnjem vinogradu.

– „Hvaljen Isus i Marija!“

– „Navike valjen!“

– „Ima li ovdje neka ploča i natpis na njoj?“

– „Eto van odma tute, ali, kad ga nitko ne zna proštit. Znate li vi?“

– „Pokušat ću, jer sam zato i došao.“

Bosančica. Ploča je neznanjem ugrađena na bok. Neka slova izlizana druga izostavljena, a treća naopako klesana. Ipak, uspijevam pročitat:

Dimenzije kamena sa natpisom: duž. 45 cm, vis. 70 cm, deb. 23 cm.

Prilikom ugradnje, ploča je polegnuta u desnu stranu.

„BOŽE S(ve)MOGUĆI (i) MILOSTIVI TEBI SE MOL(i)U ZA GRIŠNU RABU VUKOTU KI (sa)GRADI OVUI VODU ZA MILOS(t).“

Čitam naglas i dva tri puta. A moja okolina koja je kroz pola sata postala brojnija, otvorenih usta bez daha sluša i pije svaku riječ iz davnih dana.

– „Unda, nika Vukota sagradi ovu vodu. Bože, kada je to bilo?“ – upita jedna starija žena.

– „Godina nije uklesana, ali po pismu i riječima sigurno je da je to bilo prije 400 – 500, a možda i više godina.“

– „A kakvo je to pismo?“

– „Pa to je bosančica ili hrvatska ćirilica, kojom su nekoć u Bosni i Hercegovini kroz više stoljeća pisali i katolici i muslimani, a u Dalmaciji je napuštena početkom prošloga stoljeća. Naše pismo, naš jezik u “lipoj” ikavici koja je ovdje još živa. Čuvajte taj spomenik, kada je odolio tolikim godinama!“

Već je pala noć kada sam se dijelio od kolege, zadovoljan što sam kod njega u skrajnjom siromaštvu naišao na vedar franjevački smiješak i na tragove naše volje za bolji i duhovniji život od doba nadasve katoličkog kneza Branimira do rabe Božje Vukote.

Fra KARLO JURIŠlĆ,

Moguće pojašnjenje?

U staroslavenskom i u starohrvatskom i u crkvenostaroslavenskom jeziku riječ raba označava službenicu Gospodnju ili onu koja služi Gospodinu. Ova riječ „Raba“ može biti i osobno ime.

Korijen riječi je rab (sluga ili rob). U liturgijskim knjigama se koristi u kontekstu:  „Pomiluj rabu svoju, Gospodi“, što znači „Smiluj se svojoj službenici, Gospodine.“

Dakle, “raba” nema pogrdno značenje, nego je izraz poniznosti pred Bogom.

Na našoj ploči stoji da onaj tko je dao napisati ovaj natpis, zahvalno moli za dušu Rabe Vukote. Iz toga se da zaključiti  da se ta osoba zaista nosi ime Raba Vukotina (Raba kao ime, a Vukota, moguće nadimak njezina muža), ali može značiti kao ženu pobožnu i odanu Bogu koja je od roda ili obitelji Vukote.

Vukota je staro slavensko ime, izvedeno od vuk. Varijacije mogu biti vezane za ime ili za prezime.

Izraz „grišnu Rabu Vukotu“ možemo razumijeti kao osobno ime ili kao „Božja službenica Vukote, tj. žene koja pripada rodu ili čovjeku Vukoti. Dakle: „Vukotina žena ili od roda Vukote.

U narodnoj predaji i u starijim zapisima često se navodi ovako: Raba od Vukote, slično kao i „Jela Petrova“. Na dosta mjesta se ime Raba pojavljuje u starim popisima stanovništva na području Dalmacije.

Moguće tumačenje nastanka naše ploče uzidane na bunar u Loševcu: Iz zahvalnosti što je na tom mjestu Raba dala sagraditi bunar iz zahvalnosti ili zavjeta, zahvalni nasljednici joj se odužiše trajnim spomenom zapisanim na ovoj ploči. Moguće je da je upravo Raba “otkrila” izvor vode na Loševcu i ogradila ga za dobrobit cijeloga sela…

Očito je naša Raba bila vrijedna i pobožna žena koju je cijelo mjesto cijenilo i držalo velikom i svetom. Neka joj se duša nauživa raja.