Svjedočanstvo Fra Julijana Ramljaka

Svjedočenje o jednom vremenu

Dolazim u Gradac 15. ožujka 1945. Župska kuća pretvorna je u školu. Tako su komunisti radili svugdje sa župskim stanovima i crkvenim kućama. Nastanio sam se u kuću Šimuna Marjanovića-Kovača poviše župne crkve. Nova, komunistička vlast učinila je svoje u ovom kraju. U Petrovu polju kao i u ostalim selima drniškog kraja započela su masovna hapšenja, zatvaranja i strijeljanja. Od Promine preko Drniša kroz Petrovo polje, pa sve do Brštanova poubijali su sve župnike. Ostao je u Drnišu samo fra Roko Labor, koji je stanovao u roditeljskoj kući, a bio je bolestan i držao je drnišku župu. K njemu u pomoć došao je mladi fra Stanko Brčić, a u Siverić njegov školski kolega fra Frane Belamarić. U Prominu je išao za župnika fra Mirko Validžić, moj kolega, a ja došao u Gradac i Kljake, pa i za cijeli dio one Zagore, jer nije bilo ni jednog živućeg svećenika.

Kad je završila školska godina 1944/45. izbacio sam klupe iz župne kuće i uselio se u nju. Učiteljlca Jeka Đapić iz Tepljuha izvjestila je predsjednika drniškog kotara Pašku Skelina, da sam izbacio klupe iz škole. Zovnu me Paško. Rekao sam mu, da je to župna kuća i da ja trebam kuću. Nju je Paško ukorio i rekao joj neka sebi traži školu, a to je fra Julijanova župna kuća.

Vjeronauk sam držao u svim školama. Lijep mi je bio prvi ulazak u školu na Banovači, koju je sazidao veliki umjetnik Ivan Meštrović za svoje selo Otavice. Pred školom me čekao Marko, brat p. Ivana Meštrovića. Poredao je djecu u dvored, a on na čelu s križem ulazi u školu. Vješajući križ reče: “Ovdje je mjesto svetom Križu!”

U Promini, 16. veljače 1946. mladež je kamenovala fra Mirka Validžića poslije mise. Mislili su da je mrtav, ali na njihovu žalost, ostao je živ. Oni, ne znajući da je živ, zapjevaše: “Zapivajte omladino naša, poginuo voda od ustaša!”

Poslije dva dana, 18. veljače 1946. godine, na zvjerski način ubiše fra Pašku Bačića u Mirlović Zagori. Paškove ubojice osudiše nekoliko godina, pa ih drugovi poslaše u Baranju. Tamo su bili predradnici na poslu. Dvojica su umrla, a treći još živi i šeta po Drnišu (ovo je pisano 1998.).

Početkom školske godine 1946/47. došla je zabrana držanja vjeronauka u školama. Onda sam prešao u crkve i uvijek zvonio za vjeronauk. Djeca su sva dolazila. Po Zagori sam držao djeci vjeronauk polije nedjeljne sv. Mise kad bih došao. Svijet je u svim crkvama uvijek punio svoje crkve. U Kljake su vjernici iz Zagore donosili djecu na krštenja, a i vjenčanja su se tu obavljala, Jer im je tu bilo najbliže. Po drugim selima Zagore sam držao treću nedjeljnu Misu po redu. Uvijek su me pratili mladići da me ne bi iznenadili komunistički dželati.

Jednom me čekao u Čvrljevu napasti. Dok sam propovijedao u crkvi, stajao je na vratima i prijetio se rukama, ali se prevario. Čekao je fratra, a fratar skinuo habit i izišao zajedno s dječacima iz crkve. Čekao je i čekao, a ja sam izišao među prvima, pa sam iz zaseoka Božići mahao rukom. To je bilo 17. kolovoza 1947., nedjelja po Velikoj Gospi. Nisam mogao doći na Veliku Gospu, Jer sam imao misu i procesiju u Gracu, pa u Kljacima. I tu je bila misa uvečer oko šest sati sa procesijom.

Noćio sam te večer u Vinovu Donjem u Jakova Grbeše – Jakovetića, jer me sutra čeka svetkovina svete Jelene u Vinovu Gornjem kod Sv. Marka.

Fra Julijan Ramljak, propovijeda na mladoj misi fra Ivana Vidovića u Gracu, 9. 7. 1972. godine

Dođe ml pod ruku dopis pisan u Splitu, 15. X. 1947. godine. Pisao ga Mirko Rončević, šef II. odsjeka UDB-e za Dalmaciju – Split. U dopisu piše: “Za vrijeme okupacije osjećao se ustašom, kretao se stalno u njihovu društvu te propagirao ustaška načela i rovario protiv NOP-a. Po oslobođenju zauzeo je jednak neprijateljski stav u odnosu prema svemu što je narodno, a u tu svrhu osim ličnog kontakta sa seljacima, koristi i svoje propovijedi u crkvi. Vrio je aktivan u sakupljanju i privezivanju omladine uza se i crkvu s namjerom da ih odvaja od omladinske organizacije i rada u okviru N. F -a. lako mlad  svećenik kod naroda, neprijateljski raspoloženog prema N. F -u, uslijed svoje aktivnosti i ozbiljnosti u vršenju svećeničke dužnosti, uživa ugled.”

Samo mala pripomena: za vrijeme rata bio sam u Makarskoj u bogosloviji do veljače 1944. godine, u samostanu, i nisam imao nikakve veze s ostalim svijetom izvan samostana. Od veljače 1944. nalazim se na Visovcu, u samostanu, odakle poslužujem Rupe i Dubravice. Prema tome, nisam imao ni prilike družiti se bilo s kime. Sam javni tužitelj u Drnišu na sudu je opozvao četvrtu točku optužnice, koju je potpisao Petar Rončević, brat spomenutog Mirka, jer nema za tu točku dokaza.

Ponosim se svojim krajem, koji je uvijek bio na liniji svete Crkve i hrvatske nacije. Čuli su “drugovi” na suđenju u Drnišu hrvatski narod Petrova polja, Drniša i Zagore. To je lijepo opisao Nikola Adžija u svojoj „KRONICl“, a može se pročitati u knjizi, koju je napisao fra Ante Čavka: „GRAĐA ZA SUVREMENU POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE“, str. 198- 199.

Fra Julijan RAMLJAK (svjedočanstvo napisano 1998. godine)