Fra Jozo Borković – kljački svećenik i mučenik

Fra Jozo Borković rodio se u Sinju 10. rujna 1896, od oca Nikole i majke Ane rođ. Ivančević, Krstio ga je 1. studenog 1896. sinjski župnik fra Ante Špika i na krštenju je dobio ime Jakov, Nikola i Frano. Kumovi na krštenju su mu bili gosp. Jure Pavić i Josip Čavčić. Imao je braću Dominika i Antu te sestru Mariju.

Osnovnu školu završio je u Sinju kao i Franjevačku klasičnu gimnaziju. Godinu novicijata proveo je na Visovcu (8. rujna 1913. – 8. rujna 1914.) pod vodstvom magistra novaka o. Dane KIarića. U novicijatu je uzeo ime fra Jozo (Josip). Studij filozofije završio je u Zaostrogu (1914. – 1916.), a teologije u Makarskoj (1916. -1920.). Svečane redovničke zavjete položio je 3. prosinca 1917. u Makarskoj u ruke o. Petra Grabića, profesora i magistra studenata bogoslovlja. Red đakonata primio je 7. rujna 1919. u biskupskoj kapeli u Splitu. Za svećenika je zaređen 15. veljače 1920. u Splitu u crkvi Gospe od Zdravlja. Red đakonata i prezbiterata podijelio mu je preuzv. mons. dr. Juraj Carić, splitsko-makarski biskup. Mladu misu slavio je 22. veljače 1920. u Sinju, na čemu mu je čestitao Provincijal.

Službe u Provinciji

Fra Jozi je Uprava Provincije povjerila prvu službu župnika u Podaci (1920. 1922.) koju je posluživao iz samostana u Zaostrogu. Potom je godinu dana bio propovjednik u Šibeniku (1922.) koji je tada bio pod talijanskom upravom. Iza toga su se redale službe: župnik Igrana (1922. – 1927.), Čvrljeva (1927. – 1928.), Lećevice (1928. – 1931.), Kljaka (1931. -1935.), Unešića (1936. – 1938.), Primorskog Doca (1939. – 1941.) te ponovno Kljaka početkom 1942., gdje su ga koncem listopada 1942. partizani uhitili, odveli u Donji Muć, bez suđenja i mogućnosti obrane, osudili na smrt strijeljanjem 1. studenog 1942. (na datum svoga krštenja u 46. godini života), dopustivši mu da se pripremi za smrt.

Ljubav za dom Gospodnji

Fra Jozin svećenički život bio je uistinu sadržajan. U prvom redu bio je svjestan svoga svećeničkog poslanja kojemu se, slijedeći Isusove riječi navještaja evanđelja, potpuno predao: ,,Idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19-20). Time je postao svjestan da treba naviještati Krista i u zgodno i u nezgodno vrijeme, poput sv. Pavla, u svoj strpljivosti i pouci (usp. 2 Tim 4, 2).

Međutim, to ga nije priječilo da kulturno i nacionalno osvještava i uzdiže ljude u župama u kojima je djelovao. Na prvom mjestu uvijek mu je bila njegova svećenička i pastirska služba da uči i propovijeda, dijeli sakramente te bude vođa i učitelj povjerenoga vjerničkog stada. Na tom polju posebnu je ljubav pokazivao za vjerski odgoj mladih, nastojeći da se izgrade u zrele osobe i dobre vjernike. Njih je nastojao uklopiti u organizirani crkveni život: poukom, primanjem sakramenata, crkvenim pjevanjem, sviranjem i zajedništvom.

Rad s mladima započeo je posebno u Igranima gdje je osnovao tamburaški orkestar, učio ih svirati, nabavio harmonij za crkvu, uveo hrvatsko crkveno pjevanje. U Igranima je imao poteškoća s organizacijom i nadležnosti oko izgradnje novog zvonika.

U zagorskim župama: Čvrljevu, Lećevici, Unešiću, Primorskom Docu i Kljacima, siromašnim i prenapučenim prostorima u ono doba, suživio se sa svakidašnjim problemima naroda i životnim tegobama.

Mladima je otvarao put prema budućnosti i poticao ih da izuče neki zanat te se tako osposobe za život. U župi Lećevici utemeljio je društvo „Hrvatski radiša“, čiji je u početku bio povjerenik, a kasnije predsjednik. Uputio je desetak mladića na zanat, osnovao stočarsku zadrugu, u cijeloj lećevačkoj općini podizao stočarstvo. Bilo je onih koji su mu na tom zavidjeli, ali on je znao ustrajno raditi, a svojim kritičarima velikodušno praštati te slušati starješinske savjete i odredbe, kako u radu, tako i pri premještajima. U Primorskom Docu uredio je župnu kuću, obnovio gusterne, a u crkvi podigao tri nove ispovjedaonice.

U Kljacima je proveo veliki pothvat oko regulacije toka rijeke Čikole te uredio oko tri kilometra njezina toka. U želji da u župi podigne pismenost kao uvjet svakog napretka, brinuo se za izgradnju školske zgrade, protiv čega su bili mnogi, smatrajući školu nepotrebnom, zbog čega je u konačnici plan i propao.

Briga za sveopće dobro naroda

Osim što je popravljao i uređivao crkve u Lećevici, Korušcima i Vučevici, osnovao „Hrvatskog radišu“, organizirao priredbe i držao predavanja u Lećevici i Brštanovu; osnovao je i Stočarsku zadrugu čiji je bio predsjednik i prvi u cijeloj općini uveo sanske koze i svinje jorkširske pasmine. Posebno je poznat njegov prikaz ekonomsko-kulturnih prilika u Lećevici s planom kako spasiti i napučiti krajeve siromašne lećevačke općine. Detaljno je ocrtao stanje općine u ekonomskom, socijalnom, kulturnom i religioznom pogledu. Jedan primjerak Prikaza poslao je u Banovinu u Split koja mu je izrazila pohvalu i zahvalnost. Bavio se i iseljeničkim pitanjima, u čemu mu je pomagalo ministarstvo.

Želeći ukazati na važnost fra Jozina „Prikaza ekonomsko-kulturnih prilika u Lećevici“, donosimo njegov osobni zaključak: ,,Ne može se reći: Zagora polako ali postepeno propada. Na stvari je, da je Zagora propala, samo se još nalazi u zadnjim očajnim trzajima. Ovog ekonomskog patnika može se – ako se hoće – spasiti. Ne predlaže se, da sad Kraljevska Vlada podjeli narodu nekoliko milijona dinara. Treba narodu dati poticaja sa prosvjetnom i novčanom pripomoći, pa neka se sam trudi za svoje lakše življenje. Izneseni su zato i konkretni prijedlozi. Imali su i drugi narodi nesreća i kritičnih momenata; vodili su i drugi narodi ratove; i druge je narode: bolest, krupa, suša pohađala, pa ipak su uspijevali – poslije razmjerno kratkog vremena – da isplivaju iz neimaštine i osnaže se ekonomski mnogo bolje nego mi. Ovaj narod čednih je zahtjeva. Ne traži električno svjetlo, ni tramvaja, nit asfaltiranje ulica, ni vodovoda, ni motorne plugove, ni kupališta, ni kina, ni kazališta. Samo traži: ‘Kruha, kruha gospodaru!’ Traži ruku pomoćncu, koja će ga pridići iz bolesničkog kreveta, dat mu štap u ruke, osoviti ga na vlastite noge, pa će sam da hoda, a neće uvijek tražiti milodara.

Država pomaže: loptačka, jahačka, lovačka i druga športska društva; daje pripomoć novinam, kazalištima, pjevačkim, tamburaškim i muzičkim društvima; podupire turizam, podizanje spomenika, asfaltiranje ulica, mramorne zgrade, luksuzne automobile, parobrodska društva itd. To je sve dobro i pohvalno, ali je isto tako humano i državnički pomoći narod koji strada, a zaslužuje bar toliko pažnje i susretljivosti koliko svi gore spomenuti, koji su podpomagani novcem i ovoga istoga naroda. Pomoć u bijedi – dvojstruko vrijedi.”

Fra Jozo se povremeno javljao crticama iz života u časopisima: Jadran, Novo doba, Hrvatska riječ, glasnik Gospa Sinjska, Narod, Hrvatski radiša, Pošta, Politika itd. Nije se bavio politikom niti je pristajao ni uz koju političku stranku. Više je brinuo o socijalnim pitanjima i želji da pomogne svojim župljanima kako izići iz siromaštva i neimaštine. Mnogi su ga radije željeli vidjeti kao sociologa i političara, a manje kao duhovnog pastira i učitelja. On je ostajao na zacrtanom putu svećeničkog poslanja, svjestan da kao svećenik treba učvršćivati vjeru i naviještati evanđelje, a u konkretnom životu braniti stabilnost kršćanske obitelji, odgoja djece i mladeži.

Ipak, kad je stvorena Nezavisna Država Hrvatska, u njemu se pobudio interes kako bi pomogao mladoj i nejakoj državi u nastajanju. I tada je na prvo mjesto stavio duhovnu dimenziju rada i čvrstih temelja njezine izgradnje, a na drugo njezin materijalni procvat i političku zrelost. Tada je drugi put došao u prostranu Župu Kljake i sve svoje sile usmjeravao da ljudima usadi u srce ljubav prema Bogu i prema Domovini, savjesno vršeći svoje svećeničke dužnosti i upozoravajući na pogubnu komunističku propagandu.

Kao ugledan i utjecajan svećenik okupljao je oko sebe najpozitivnije snage koje su javno branile vjerske i nacionalne interese od svih natruha krivih i širokogrudnih obećanja blagostanja agresivne komunističke propagande. Hrabro je branio vjerski i nacionalni ponos i uvjerenje. Selo se organiziralo protiv partizana osnutkom ,,seoske milicije” koja je dugo vremena odolijevala partizanskim napadima. Nije čudno da je brzo postao meta komunističko-partizanske mržnje, smatrali su ga svojom najvećom zaprekom u ostvarenju osvajačkih partizanskih operacija. Optuživali su ga da je i sam sudjelovao u borbenim napadima na partizane, za što nema nikakvih dokaza.

U vrtlogu izazova

U Kljacima je bio mali broj partizanskih simpatizera, većina je bila na strani hrvatske vlasti. Koncem listopada 1942. partizani su napali Kljake s ciljem da zauzmu selo, a na prvom mjestu da zauzmu župnu kuću i uhite župnika. Župnik je pošao u Drniš tražiti pomoć. Upravitelj ugljenokopa Britvić pozvao gaje k sebi, tvrdeći da će ga on zaštititi. Nasjeo je njegovim lažnim obećanjima i upravo tu počinje njegova tragedija, izdaja i predanje partizanima, svjedoči o. fra Julijan Ramljak.

Uhićen je, dva dana ispitivan, nemilosrdno mučen i ponižavan te na koncu osuđen na smrt. Fra Julijan Ramljak piše: ,,Upravitelj rudnika je pozvao fra Jozu da će partizani napasti Kljake i da se obrati k njemu, jer je kod njega sigurniji. Fra Jozo ga je poslušao. Partizani su došli i uhvatili ga. Župljani rekoše da ga je izdao upravitelj tamošnjeg rudnika. Odatle su ga skinuli potpuno gola i bosa i gonili prema Muću, a na leđima je nosio vreću pšenice. Tamo blizu Muća morao je kopati sebi grob i tu su ga ubili. Da je ostao u kući, ne bi ga ubili, jer su Kljačani, čim bi partizani provirili prema Kljacima, zvonili na sva zvona i uvijek su ih odbili. Kljake nisu nikad osvojili…”.

Nada Dedić, fra Jozina nećakinja, profesorica u mirovini iz Karlovca, posvjedočila je don Anti Bakoviću: ,,Bila sam vrlo mlada kad su partizani 1942. godine ubili brata moje majke, svećenika fra Josipa Borkovića. To je bila druga ratna godina, partizanski rat je bjesnio na dalmatinskim prostorima… Sjećam se da sam ga posljednji put vidjela iza Uskrsa 1942. kad je došao u Sinj vidjeti roditelje. Oni su ga savjetovali da ostane u samostanu u Sinju ili Splitu, jer su sela već bila opasna. On se na te savjete samo šalio i rekao da se on politikom ne bavi, a i da nikome ništa loše nije uradio, pa zašto bi ga ubili. Ali partizani nisu tako mislili, nego su ga već nakon par mjeseci na najokrutniji način ubili…”.

Vrhunac partizanske mržnje prema fra Jozi bilo je njegovo uhićenje kad su ga ponižavajućim postupcima odveli u Muć te zatvorili u Kambijevu kuću. Prijeki partizanski sud osudio ga je na smrt strijeljanjem koje je izvršeno 1. studenog 1942. u 19:00 sati. Prije strijeljanja dozvoljeno mu je da se sabere, spremi za smrt i susret s Gospodinom. O. Grabić, provincijal, opisao je gvardijanu samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu fra Mateju Vodanoviću fra Jozin slučaj: ,,Partizani su strijeljali o. Borkovića na Muću Donjem. Čujem da ga je ispovjedio don Marijan Gudelj. Bog mu dušu pomilovao!”

Znao je da je pravedan te da mu se ne sudi zbog krivice nego zbog činjenice daje katolički svećenik. Za ideale svoga svećeništva bio je spreman podnijeti najteži progon i smrt. Pokopan je plitko na njivi ispod Kambijeve kuće u Muću, pa su psi raskopali zemlju i rastezali njegovo mrtvo tijelo.

Život je po sebi kratak da se ostvare željeni planovi, a još je kraći kad mu je oduzeta i prekinuta životna nit u naponu snage kao što je fra Jozi Borkoviću u 46. godini života. Strah i neizvjesnost bili su njegovi svakidašnji pratitelji. Fra Jozin slučaj tipičan je primjer partizanske mržnje usmjerene prema svećenicima koja se mnogo puta pokazala u ratu, a nije prestala ni u poratnim vremenima.

Svjedočanstvo partizanske mržnje

Partizanski pokret vođen komunističkom ideologijom imao je jasne ciljeve borbe do istrjebljenja svih svojih protivnika. Nasilno se obračunavao s nositeljima starih društvenih struktura. Na meti su mu bili seoski župnici, seoski glavari i ugledne osobe iz redova HSS-a.

Don Marijan Gudelj, župnik Donjeg Muća, 3. travnja 1943. dao je iskaz provincijalu fra Petru Grabiću kako su partizani strijeljali fra Jozu. Da bismo potvrdili gornje tvrdnje o fra Jozinoj smrti donosimo provincijalov zapis u cijelosti nastao na temelju iskaza don Marijana Gudelja: ,,0. Jozo Borković strijeIjan je od partizana 1. XI. 1942. u 7 sati navečer. B.[orković] je pokopan u jednu plitku rupu kod poljoprivredne stanice na Muću; u njegovoj župi. Tako je bio plitko zakopan da su ga mrtva iz rupe pasi rastrgali; pri čemu se jedan partizan naslađivao. Oko 22. X. 1942. partizani su napali u noći Kljake, gdje je župnikovao o. Jozo Borković. Prvi cilj napadaja i obrane bila je župna kuća. Partizana je bilo oko 400 stotine. Kad je o. Borković vidio jaku silu presvukao se, s namjerom, da traži pojačanje u Drnišu. Pri njegovu bijegu nedaleko od njegove kuće inače izvanka njegov prijatelj (?) gosp. Britvić pozvao ga je u svoj ured kod ugljenokopa, gdje je upao u ruke partizana. Tom zgodom neki partizan iz Kaštela bio je ranjen, i taj je govorio, da ga je Borković ranio, što je on odlučno poricao. O. Borkovića prisilili su da nosi na sebi 50 kg kukuruza sve do mosta ispod Vrbe. To je za nj nenaviknuta bio grozan teret i mučeništvo. Don Marijan bio se zauzeo da mu spasi život i to mu je bilo uspjelo. Preokret se dogodio s toga, što su tih dana partizani nastradali s onu stranu Svilaje, i što su to stradanje pripisali franjevcima (!?). Da se osvete franjevcima osudili su na smrt o. Jozu Borkovića.

,,Osudili su ga Dujo Bašić iz Prugova, vojnički komandir, radnik splitskog brodogradilišta, koji je bio u Španjolskoj kao član crvene legije i njegov zamjenik Ivan Zekan rečeni Ico, iz Donjeg Postinja, bojadisar. Don Marijanu pokojnik je bio prijatelj, ali mu nije uspjelo doći do njega ni saznati što će s njim biti. Naknadno je doznao, kako se Pokojnik, kad je vidio gdje mu se kopa rupa ispod prozora, već domislio svojoj smrtnoj osudi. Na 1. XI. pripremili su partizani gozbu i piće – prošek itd., pozvali Pokojnika da se i on s njima gosti i pije, ali je odbio: nije ni jeo ni pio. Kad su mu saopćili smrtnu osudu, tražio je, da se spremi na smrt, te su mu dali 20 časa vremena. Pred smrt zagrlio je jednog partizana i molio da mu se smiluju i oproste život. Bili su nemilosrdni i, doveli ga pred rupu, prvi put plotun nije opalio (!?), drugi put opalio i o. Borković bio je mrtav! Bog mu dušu pomilovao! Kad se bude prenosilo njegovo tijelo, jer ima ondje više grobova, neka se upitaju za informacije ovi pošteni ljudi: Šimičić Jakova Nikolina, Ivanković Iliju (Jakaša) i Granić Božu pok. Jure.

Don Marijan je proživio među partizanima nekih 6 mjeseci. Stekao je uvjerenje da su oni u rukama Moskve. Provađaju nacrt boljševizacije na svakom području ljudske djelatnosti kao oblik najtvrđe komunističke struje. Crkvi, vjeri i svećenicima neće biti mjesta, kad se partizani zagospodare. Njihov je nacrt istrjebljenje vjere i crkve poslije pobjede, sada partizani i taktiziraju, jer narod drži do vjere i do svećeništva. Jedini način, veli don Marijan, fizičku silu partizana prijekom silom zatrti. Drugo ne ostaje. Don Marijan veli da je o. Borković, prije strijeljanja podigao ruke i oči prema nebu u molitvi.

3./4. studeni 1942. Mosećki partizanski odred napao je ustaško uporište u Kljacma, piše u Mućkoj republici: ,,Pri ovome uhvaćen je seoski fratar ustaša Jozo Borković. On je za vrijeme napada bataljona obukao seljačko odijelo i borio se protiv partizana i ranio jednog u ruku. Znajući da je fratar ustaški organizator u selu, izvršena je premetačina. U crkvi iza oltara nađene su 24 puške, 2 sanduka ručnih bombi i velika količina municije. U župnikovoj kući nađene su veće količine pšenice, odjeće i mnogo peradi… Sve je zaplijenjeno. Fratar Borkovićje osuđen u bazi bataljona. Izrečena je i izvršena smrtna kazna”.

Mnogo je laži napisano u ovim recima. Ako je fra Jozo ubijen 1. studenog 1942., onda nikako nije mogao sudjelovati u borbi protiv Mosećkoga partizanskog odreda s 3. na 4. studenog niti je mogao raniti ikojeg partizana. Mrtvi fratar i poslije smrti ranjava svojom puškom partizana! Tu su laž servirali u javnost pa su je htjeli podmetnuti i samom vlč. Gudelju.

Dana 1. travnja 2011. u Muću Donjem (kod Šumarije) počelo je istraživanje fra Jozinih posmrtnih ostataka. Na temelju izjava triju svjedoka koje je prikupio istražni sudac, pristupilo se istraživanju. Kako je od tada prošlo gotovo šezdeset godina, teško je bilo odrediti točno mjesto na kojem je fra Jozo pokopan, teren se otad obrađivao, a kosti su najvjerojatnije negdje prenesene kako bi se prekrila partizanska zlodjela. Nakon dugog i intenzivnog istraživanja ljudske kosti nisu pronađene, ali je nađena jedna čahura. Teško je ustvrditi je li baš ta usmrtila fra Jozu.

Iskazi svjedoka kazuju da se na tom terenu dogodilo strijeljanje i da je fra Jozo tu pokopan. Iskapanja su nastavljena 8. i 9. travnja 2011, ali ni tada nisu pronađene kosti pokojnog fra Joze. Prema nekim svjedocima prenesene su u Ogorje u ogradu kod Leskurovih kuća gdje nisu vršena iskapanja. lako ne znamo za grob svećenika – mučenika fra Joze, znamo za njega kao žrtvu koja je svoj život položila za ideale vjere i Domovine. U klaustru Franjevačkog samostana u Sinju 2015. podignut mu Je brončani reljef, djelo akademskog kipara Vene Jerkovića.

Fra Stjepan Čovo