KAMICI ILI STEĆCI IZ SELA GRADAC KOD DRNIŠA

Sudeći prema radovima Stjepana Gunjače i Šefika Bešlagića srednjovjekovni nadgrobni spomenici u selu Gradac nisu do sada evidentirani niti analizirani. Time je propuštena prigoda da se o njima dobiju saznanja koja bi bila kompletna, što znači da bi sadržavala izvorne položaje, a vjerojatno i grobne nalaze.

Selo Gradac nalazi se 10,8 km jugoistočno od Drniša. Smješteno je na krajnjoj zapadnoj padini planine Svilaje, na mjestu gdje ona prelazi u Petrovo polje. Graniči sa sljedećim selima: na sjeverozapadu s Otavicama, na sjeveroistoku i istoku s Baljcima, na jugu s Mosećem i na zapadu s Ružićem.

U razdoblju kasnog srednjeg vijeka pripadalo je Kninskom komitatu, odnosno županiji i nalazilo se u njegovom jugoistočnom dijelu. U to vrijeme nosilo je ime Petrovo Polje i obuhvaćalo je, osim Graca, i dio Otavica. Svoje ime je dobilo po crkvi Sv. Petra koja se locira u blizini današnje župne crkve.

Prvi sačuvani spomen sela Petrouopolli je iz 1342. godine i tako je ostalo nadalje kroz cijelo 15. stoljeće. Ono je bilo dio posjeda velikaške obitelji Nelipića do 1434. godine, a onda ga je na kratko držao Ivan VI. Frankapan.

U razdoblju do 1522. promijenilo je nekoliko vlasnika, a od osvojenja Turci su ga stavili pod upravu bosanskog sandžak-bega. U prvom poreznom popisu koji su Turci proveli 1528. godine javlja se današnje ime Gradčac, tj. Gradac.

Nekropola kamika, ill kako je poznatije, ,,stećaka”, nalazi se kod crkve posvećene Maloj Gospi, koja je podignuta 1752. godine. Njena geografska pozicija je oko 43° 49’17.5 N, 16° 16’52.4′ E, a nadmorska visina 316m. Ukupno ima 17 nadgrobnih spomenika i većinom su pomaknuti sa svog izvornog mjesta.

Prikaz spomenika:

1. Prvi spomenik ima oblik ploče, ali zbog toga što je utonuo u zemlju nije moguće dati precizniju tipološku oznaku. Na jednoj strani mu nedostaje veći dio. Ukrašen je velikim križem uskih krakova koji se od sjecišta polagano šire prema krajevima. Radi se o prijelaznom obliku između plosnatog i malteškog križa.
2. Radi se o kamiku u obliku ploče, koji je ugrađen u pločnik, pa ne znamo njegovu debljinu. Sudeći po obliku izgleda da je također otklesan. Ukrašen je reljefnim križem koji se asimetrično i nakošeno nalazi u jednom kutu. Krakovi su mu jednake dužine i na krajevima su konkavno uvučeni. Najsličniji mu je primjerak iz Mirlović Zagore.
3. Treći spomenik je također oblika ploče i postavljen je u pločnik. Jedan mu je kut slomljen, ali je u izvornim dimenzijama. Na njegovoj gornjoj plohi isklesan je lik polumjeseca koji pripada skupini astralnih simbola.
4. U sastavu pločnika se nalazi još jedan kamik oblika ploče u neoštećenom stanju. Na njemu su isklesana dva križa koji nemaju pravilan položaj ni prema plohi, niti jedan prema drugome. Manjih su oblika i oba su istokračna. Po položaju i obliku vrlo su mu slični primjerci iz Gustirne kod Trogira.
5. Prvotnu veličinu sačuvao je i sljedeći nadgrobni spomenik u pločniku. Ukras koji se nalazi bliže jednoj užoj strani, u obliku urezanog kvadrata s izvučenih osam krakova nije originalan. On je nastao u neko kasnije doba, a to se vidi po tome sto konture lika nisu ispupčene.
6. Mnogo zanimljiviji je kamik koji je većim dijelom koso utonuo u zemlju. Na vidljivom dijelu gornje plohe prikazani su mač i štit. Unatoč zubu vremena vidljivo je da se radi o maču čija je oštrica tipa XIV, jabuka tipa G ili H, a križnica tipa 1. Štit vjerojatno pripada skupini trokutastih štitova, s ispupčenom gornjom stranicom i šiljatim dnom. Po tadašnjem običaju na njemu je bio oslikan grb pokojnika koji je počivao pod pločom.
7. Jedan nadgrobni spomenik oblika ploče, sačuvan u punoj duzini, nalazi se ugrađen među bratimskim grobnicama. Uz užu stranu ističe se prikaz polumjeseca koji rogovima obuhvaća reljefno ispupčeni krug.
8. U pločnik je postavljena još jedna ploča kojoj nedostaje dio ugla. Na svu sreću ostao je sačuvan ljudski lik koji ispred sebe drži štit. Ratnik je prikazan u vrlo jednostavnim crtama, postavljenje sučelice, i unatoč plitkom reljefu, raspoznaje se nos i očni lukovi. Glava je okrugla i na njoj nema nikakvo pokrivalo. Štit pripada skupini tarči, i to podvrsti velikom pješačkom pavezu.
9. Sljedeći spomenik nalazi se uz rub pločnika i oblika je ploče. Uz duži rub nalazi se reljefni prikaz polumjeseca.
10. Astralni simbol Mjeseca isklesan je i na spomeniku koji je nepravilnog oblika nastalog uslijed oštećenja. Rogovi lika obuhvaćaju osmerokraku zvijezdu izvedenu urezivanjem.
11. Jedan spomenik oblika pravokutne ploče nalazi se izvan pločnika i na sebi nema uklesanih ornamenata.
12. Na kamiku nepravilnog oblika nalazi se urezan neraspoznatljiv lik.
13. Veliki nadgrobni spomenik oblika između debele ploče i sanduka nalazi se izvan pločnika. Dodatno obilježje su mu jako zakošeni uzdužni bridovi (tip II. 1. j). Na sebi ima neraspoznatljiv ukras.
14. Do ovog nadgrobnika nalazi se jedna ploča bez ukrasa.
15. Jedna velika ploča nalazi se izvan zajedničkog prostora (tip l. 1. a). Na sebi nema ukrasa.
16. Ispod prethodne place stoji veliki kamik s gornjom plohom ispupčenoj u punoj dužini. Nije ukrašen, a osim toga uglovi su mu polukružno zaobljeni (najbliži po tipologiji II. 1.e).
17. Posljednji spomenik je oblika ploče. Na sebi ima uzdužno isklesan prikaz heraldičkog ljiljana koji izlazi iz kratke stope.

Vidimo, dakle, da se na prostoru uokolo crkve nalazi sveukupno 17 nadgrobnih spomenika, od kojih je 13 ukrašeno i analizirano. Valja svakako istaknuti i biti svjestan činjenice da sadašnji broj spomenika ne odgovara nekadašnjem broju iz vremena kad su se prestali postavljati na grobove (kraj 15. st.). To nam potvrđuju svi slični slučajevi iz drugih sela, od Zagore do Cetinskog i Imotskog kraja, a u nekim slučajevima to znamo i iz biskupskih vizitacija.

Potvrdu nam daju i brojni preklesani i rasklesani kamici i njihovi ostaci. Nadgrobnike su počeli preinačavati i prenamjenjivati još u vrijeme osmanlijske vlasti, ali relativno najviše ih je stradalo u posljednjih 250 godina, prigodom gradnji seoskih crkava, mrtvačnica, grobljanskih zidova ili dugih profanih građevina. Pravo brojno stanje više nije moguće rekonstruirati, a tu od veće koristi nije ni povlačenje analogija prema nekropolama koje su relativno intaktne, ili za čija sela znamo broj duša – kao npr. za sela šibenske biskupije sredinom 15. st. Upravo zbog svega toga ni podaci ikonografske analize ne daju pravu sliku, nego samo prikazuju sadašnjost.

Što se tiče načina klasifikacije motiva, već je Bešlagić upozorio na poteškoće budući da nije bilo usuglašenosti među znanstvenicima. lako se jednim dijelom slažemo s njegovim prijedlogom, ipak smo motive razvrstali prema obliku, a tek iz te polazne točke smo dali tumačenje njihove pripadnosti – npr. zvijezda i polumjesec su jasni motivi iz astralne skupine. Isto tako ne slažemo se s pojedinim terminima, kao npr. „rozeta“, jer nas imenski navodi na uvrštavanje takvog motiva među biljnu skupinu. Još je gore kad se u ovu skupinu uvrsti ljiljan, koji je isključivo heraldički motiv. Osim toga, prilikom tumačenja smo motive iz različitih skupina na jednom spomeniku analizirali separatno, odnosno slojevito, ne dovodeći ih ni u kakvu značenjsku međuovisnost.

Od svega su naš interes najviše privukli motivi zvijezde i polumjeseca. Do sada su znanstvenici različito tumačili motive polumjeseca i zvijezde (odnosno, kako neki pišu „rozete“) na nadgrobnim spomenicima. Ono što je bio najveći problem – njihova neshematiziranost u rasporedu- ostavljala je većinu bez pravog odgovora, pa se isticalo tobožnje pučko neznanje o redovitosti nekih astronomskih pojava.

Meni je upravo ta neshematiziranost bila ključni poticaj da pronađem vezu astralnih motiva sa astrognozijom srednjovjekovnih stanovnika južne Hrvatske. U prvom radu s tom temom obradili smo jedan nadgrobnik iz Brštanova, a onda smo analizu nastavili u radu o kaštelanskim kamicima. Kako u tim slučajevima, tako i u ovom radu, od najveće pomoći pokazao se računalni program pomoću kojega se mogla simulirati situacija prikazana na spomeniku, što je provjereno u stručnoj literaturi.

Naposljetku, na pretpostavljeno pitanje: što je motiviralo na praćenje kretanja svemirskih tijela, najprihvatljivije nam izgleda objašnjenje da je astrognozija bila potaknuta magijskim vjerovanjima tadašnjeg pučanstva, iako i u Bibliji ima mnogo redaka o nebeskim fenomenima.

Nažalost, sve naše ploče su pomicane, tj. zakretane, ali unatoč tome, mogu se rekonstruirati neke pozicije. Prizor na kamiku br. 3 prikazuje položaj Mjeseca u popodnevnim satima. Bliža datacija je nemoguća, budući da se u takvom položaju Mjesec nalazi stotinjak puta svake godine.

Na nadgrobniku br. 7. vidimo tipičan primjer konjunkcije, tj. prividnog spajanja Mjeseca i nekog planeta do kojeg je došlo u jutarnjim satima. Nekoć je krug, koji simbolizira planet bio obojan, pa se po tome znalo koje je bilo nebesko tijelo. Budući da svega toga nema, nije moguće dati precizan podatak o vremenu događaja.

Prikaz Mjeseca na spomeniku br. 9 također nije moguće datirati zbog istih razloga, kao i u spomeniku br. 3.

Na nadgrobnoj ploči br. 10 ponovo nalazimo prikaz konjunkcije, ali sada vidimo da se među rogovima Mjeseca nalazi planet simboliziran osmerokrakom zvijezdom. Ona je predstavljala planet Mars, pa prema tome možemo kazati da se takva konjunkcija dogodila ili 1444. ili 1451. godine, što ujedno označava godinu smrti pokojnika ispod ploče.

Za razliku od astralnih motiva, mnogo jednostavnije je opisivanje, kao i objašnjavanje razloga primjene križeva, iako su poneki primjerci bili nadasve neuobičajeni. Kod križeva je zadovoljavajuća temeljna klasifikacija u radovima većine znanstvenika. Razlozi uklesavanja križeva leže u dubokoj prožetosti pravovjernim kršćanskim učenjem koje je zračilo ne samo iz srednjovjekovnog biskupijskog središta, Knina, nego i drugih centara, osobito onih primorskih.

Teško je nabrojiti sve primjere sličnih križeva kao što su ovi u Gracu, ali od najbližih to su Biskipija kod Knina, Muć, Unešić itd.

U slučaju ljiljana, odnosno fleur-de-lys-a, onoliko koliko se slažemo s tezom o heraldičkom porijeklu motiva, toliko odbacujemo pretjerane mistifikacije i povezivanje s egzotičnim lokacijama tobožnjeg ishodišta simbola. Pojednostavljeno rečeno ljiljan je bio odraz višedesetljetne vladavine Anžuvinaca čiji se utjecaj očitovao u svim sferama srednjovjekovnog života.

Unatoč pojavi novih heraldičkih elemenata, simbola drugih dinastija na hrvatsko-ugarskom prijestolju tijekom 15. st., ljiljan je ostao najomiljeniji grbovni ukras. Mnoštvo modifikacija izvornog oblika logičan su rezultat neobuzdane mašte i želje za dekoracijom relativno velikih kamenih ploha spomenika. Ovom našem primjerku najsličniji su ljiljani u Mirlović Zagori i Biskupiji kod Knina.

Ostao nam je još staleško – imovni simbol – oružje. Srednjovjekovno oružje, pri tom mislimo isključivo na ono hladno, doseglo je u 14. i 15. stoljeću vrhunac, kako u kvaliteti, tako i u masovnosti proizvodnje. Bilo je od životnog značaja posjedovati ga jer se njime najbolje odvraćalo napadača od agresivnog ponašanja.

Kako je Hrvatska imala relativno brojno plemstvo, a k tomu i Vlahe – ratnike, ne iznenađuje relativna brojnost motiva gotovo svih vrsta oružja na južnohrvatskim nadgrobnim spomenicima – nadgrobnim pločama ratnika koji su tu pokopani. Našem kamiku s mačem i štitom vrlo sliče primjerci iz Labina i Blizne, a liku ratnika sa pavezom gotovo je jednak prikaz na jednoj nadgrobnoj ploči iz Konjskoga. Takav tip štita bio je jako omiljen od Italije, preko Hrvatske do Češke.

Nadgrobni spomenici najvrijedniji su materijalni ostatak iz razdoblja srednjeg vijeka u dalmatinskoj Zagori jer ono sto su katedrale, komunalne i patricijske palače u gradovima, to su nadgrobnici na tom prostoru.

Njihova relativna brojnost, posebice brojnost ornamentiranih spomenika pružila nam je mogućnost njihove mnogostruke analize, a pri tom je istodobno pojavljivanje motiva iz raznolikih područja na pojedinom spomeniku dalo temelja za – s jedne strane analizu svakog motiva kao zasebne cjeline, a s druge strane za stjecanje općenite slike o društvenim odnosima, o pojedincu i njegovom položaju, te o njegovom odnosu prema prirodnoj okolini.

Na kraju treba u potpunosti odbaciti dvije teorije koje su se nažalost uvukle u svakovrsnu literaturu. Kao prvo, kamike ili ,,stećke” nisu postavljali nikakvi ,,bogumiili”, jer bogumila nije ni bilo i oni su izmišljotina onih krugova protivnih kršćanstvu. Postojali su ,,bosanski krstjani” kao heretička sljedba, ali njih nije bilo u ovim krajevima.

Kao drugo, mnogi bosanski (prije 1992.) i bošnjački (poslije 1992.) znanstvenici forsirali su tezu da je kamike ili ,,stećke” postavljalo pučanstvo porijeklom iz Bosne. Međutim, ako samo malo prelistamo znanstvenu literaturu, vidjet ćemo da je ovih spomenika bilo mnogo više izvan one srednjovjekovne Bosne, a pored toga ionako su svi nadgrobni spomenici ovakvog tipa samo dio jedne opće europske kršćanske sepulkralne kulture.

Krešimir KUŽlĆ