Petrovpolje – Fra Lujo Plepel

Petrovovpolje

(Zamolili smo bili fra Luju Plepela, župnika Petrovpolja, k čijoj župi spadaju i Meštrovićeve Otavice, da na za broj „Nove Evrope“ o Dalmatinskoj Zagori – posljednji od prošle godine – napiše članak o Petrovpolju. On nam je tada poslao za onaj broj duži prilog, o franjevcima za doba Napoleona – a njegov članak o Petrovpolju izašao je u splitskom „Novom Dobu“ od 7. oktobra 1932. iz čijeg ga podlista prenosimo sada ovamo, s neznatnim izmjenama, uz pristanak i po savetu pisca.)

Petrovpolje leži na podnožju Svilaje Planine, između Moseća i Promine. Broji četrnaest sela, od kojih su najstarija BADANJ i GRADAC. Po čijem se imenu prozvalo “Petrovpolje”, razna su mišljenja. Jedni tvrde, na temelju povijesnih podataka, da se prozvalo po imenu slavnoga hrvatskog kralja Petra Svačića, koji je godine 1102. pao s mačem u ruci za slobodu i samostalnost Hrvatske, u borbi protiv ugarskog kralja Kolomana. Gradić „Petrovac“, kao i cijelo Petrovpolje, bilo je vlasništvo slavnoga Kralja. Drugi opet tvrde, i to na temelju kamenih natpisa koje su našli kod crkve na Gradcu, da se Petrovpolje prozvalo po nekadašnjoj starodrevnoj crkvi sv. Petra, također u Gradcu.

Po obliku slova, tvrdi se daje crkva na Gradcu postojala od VIII do IX vijeka. Na istoimenoj crkvi nađeni su i razni pleteri, “Solomunovo” Slovo u troprutastu traku, kao i troprutasti križ sličan onima u krstionici Sv. Ivana u Splitu, iz VII vijeka, i “ruža”.

Najznamenitije, što se našlo kod ove rimokatoličke starohrvatske crkve, jest krasni okvir, istesan umjetnički a kamenu, sa paunovima raširenih repova, sa glavom okrenutom unatrag prema grožđu i vinovoj lozi koja niče iz kaleža. (Paun je kod pogana bio znak neumrlosti).

Oko crkve i danas leže ogromni stećci, a malo podalje vide se podrtine nekadašnjeg benediktinskog samostana, u kojem su stanovali hrvatski benediktinci, koji medu Hrvatima nisu samo širili književnu prosvjetu, pismo, računstvo, mudroslovlje, glazbu, vještine u slikarstvu, u raznim zlatnim bojama, papir (pergamenu), tintu pravili, i sve što treba naprednu čovjeku, već su ih učili i zlato topiti, šume krčiti, voćke navrćati, klačine paliti, vapno praviti, kamen klesati, daske i grede pilati, tesle i dlijeta kovati, sjekire oštriti, kruh pod pekom peći i svaki pribor pripravljati, koji je za obrađivanje i unapređivanje zemlje potrebit.

Smrću hrvatskih kraljeva počeo je propadati i ovaj redovnički red, a s njim su propali i najsvjetliji dokazi povjesnice roda Hrvata. Ovi benediktinci spominju se kod Hrvata prvi put za kneza Trpimira.

Za vrijeme hrvatskih kraljeva, Petrovpolje je bilo napučeno, i brda su bila zaodijevana šumama po kojima se lovila krupna divljač. U istoimenom polju bile su dvije župe; ona u Gradcu koja i danas postoji, ali pod drugim imenom, a gospoduje nad položajem i pogledom nad čitavim poljem; i druga u Badnju, gdje je i danas crkva sv. Ivana, na onim starim temeljima sagrađena, a oko nje je rimokatoličko groblje. Od vremena hrvatskih kraljeva do navale Turaka nije se tu ništa izmijenilo.

Kroz lijepu i bogatu ravnicu Petrova polja, kad zimi i u proljeće nabuja rijeka Cetina, promiče voda Čikola, koja se za vrijeme kraljeva hrvatske krvi zvala “Poljčica”.

Kad su Turci osvojili Petrovpolje, preokrenuli su joj ime u “Čikola”, te se i danas tako zove. Priča se u narodu, da se jednom u njoj utopila neka baba “Čika” i po njoj da se otada prozvala Čikola; ali to ne odgovara istini: “Čikola” je riječ turska i znači “vodu koja se probija kroz vrleti”, kao što se i probija, počevši od mosta današnje varoši Drniša, koji su Turci ustanovili na današnjem bregovitom položaju kao vojničku točku prozvavši ga “Derniš”, što znači “vrata polja” (“poljska vrata”), što njegovu položaju potpuno i odgovara.

Za vrijeme vladara narodne krvi, u Petrovpolju bila je i crkva sv. Cecilije, kojoj je temelje otkopao marljivi fra Lujo Marun. A ovo se ime, kroz sva buma vremena koja su proživljavali Hrvati, do danas sačuvalo, te se ono mjesto kao i zemlje oko njega i danas zove “Cecela”.

Tokom haranja i prodiranja Turci su u Petrovpolju sve crkve srušili, i ognjem sažgali, kako “Cecelu” tako i onu najstariju sv. Ivana u Badnju, a onu na Gracu više puta ognjem poharali. Da bi se značaj starodrevne crkve na Gracu sačuvao, za vrijeme bana Spirančića sagrađena je mala tvrđava u Petrovu polju, a služila je za obranu crkve i polja.

Kad je ban Spirančić poginuo u borbi protiv Turaka, u Pologu nad rijekom Cetinom, Turci su ponovo ovu crkvu srušili, ali – po izgonu Turaka – franjevci su je ponovo uredili i popravili i porođenju Prečiste Djevice posvetili. I danas na Malu Gospu slijeva se tu narod petrovpoljski u najvećem broju, držeći se vjero tradicije otaca.

Nu i Drniš, kojim su se Turci ponosili i za nj ginuli, nije mimoišla sudbina rušenja; i on je jednom bio porušen, i to po naredbi providura Leonarda Foskola, da ne bi služio kao ratno uporište Turcima. Turski “Derniš” razorili su hrvatski četnici i dobrovoljci, koje su u borbi protiv Turaka predvodili franjevci fra Nikola Ružić iz Ružića i fra Šimun Brajinović, župnik Petrovpolja.

Franjevci su iz petnih žila nastojali da istrijebe zemlju od Turaka, pa što su Turci grđe nasrtali to se ovi očajnije branili. Ipak, uz svu svoju silu, Turci se ne mogahu proširiti mimo Petrovpolje dok nije poginuo hrvatski ban Nehoric, po komu se prozvalo i danas živuće mjesto “Nehorić’; i danas se ondje vide grobnice nekoć slavnih junaka iz obitelji Nehorića.

Hrabri ban Nehorić, kako je stao na branik svoga utvrđenog Nehorica, tako je htio da svojim navalama i Turke ometa i uznemiruje, a po mogućnosti da potuče i istjera.

Godinu dana, nakon što je, u krvavoj borbi protiv Turaka na Klisu, poginuo slavni junak Petar Kružić okupivši uskoke Klišane i svoje, previše smjelo ban Nehorić navali na Turke u Petrovpolju. Drugih puta je ban pobjeđivao Turke i strah im zadao, ali ovog puta prevelikim samopouzdanjem u se i u svoje junačke uskoke zaleti se na njih i bude krvavo odbijen; na uzmaku se povuče u Petrovpolje do iza Kadijine Glavice, a Turci, nadmoćniji, ovdje ga opkoliše. Ban, presmion, nije se ipak htio predati, već se oborio na Turke, na život i smrt, ali nadmoćnijom silom opkoljen bude poražen sa svojim uskocima i hrabro poginu sa mačem u ruci. Od toga se doba do danas mjesto gdje je Ban slavno poginuo zove Banovača, voda “Banovača“.

(Ima spomenik, koji se i danas nalazi nad Banovačom, vodom hladnom, a prikazuje viteza na konju; narod misli da je to spomenik koji bi prikazivao slavnoga Bana, ali nije: spomenik je rimski).

Nakon ovoga poraza, uskoci; koji bijahu preostali, nekoji se nastaniše po brdu Moseću, i danas su ondje njihovi potomci; ostali umakoše k Senju kamenom, gdje su se proslavili u divovskim borbama protiv Venecije. Za grob bana Nehorića ne zna se. Da nije pokopan u Gracu, na groblju koje je tu blizu? Ili na istom krvavom razbojništvu, više Banovače, gdje se i danas teški kameni križ vidi. U narodu je živa predaja da se tu boj bio.

Kad su Turci ponovno podigli Drnis, dozvolili su kršćanima da mogu ostati u Petrovom polju, ali – razumije se – kao raja.

Drniš koji su Turci od dragosti zvali “Malo Sarajevo”, bio je ukrašen sa četiri džamije. Najljepša od tih bila je ona uz tvrđavu, a do nje je bio minaret ukusno sagrađen, koji i danas postoji. Kad su Turci za vrijeme Kandijskog rata, od franjevaca i dobrovoljaca istjerani iz Drniša, franjevci su ovu džamiju posvetili sv. Anti. U kući u kojoj je stanovao veliki hodža Halil nastanili su se franjevci do danas. Oko ove džamije bili su turski dvori, svi po jednom nacrtu građeni.

Turci su doveli bili vodu s podnožja brda Promine, odakle je i današnja voda koja napaja Drniš. U kući Velikog Hodže bio je zdenac za avdes (vjersko pranje). Ovaj zdenac i danas postoji u kući gdje danas stoje franjevci (stara fratarska kuća u Drnišu).

Dotada, župnici franjevci stajali su kod crkve Sv. Ivana u Badnju. Kroz to razdoblje bila je sagrađena i crkvica sv. Roka, koga je mlada kršćanska općina uzela za zaštitnika, da je brani od kuge koja je u onim godinama Dalmacijom harala.

Izginućem Turaka u Petrovpolju mnoge se turske obitelji marom franjevaca pokrstiše i prigrliše rimokatoličku vjeru. Između kojih i selo Bojčića Alije, današnji Bojčići u Ruziću. Džamija Sv. Ante, uz svoje franjevce, vazda je slavan spomenik junačke prošlosti hrabrih Petropoljaca.

Kroz čitavo krvavo razdoblje na slovenskom jugu, franjevci su bili kao duša uz tijelo sa svojim narodom. Vodili su ga u bitke i pobjede, s njim trpili i umirali, s njim sa mačem u ruci gonili, kako drugdje po krvavim razbojništvima tako i u Petrovpolju, koje je oslobođeno od Turaka počelo novim životom živjeti.

Da bi se ukinula krvarina i zaostalost, koja je nakon stogodišnjih borba bila posljedica ratovanja i hajdukovanja, franjevci otvoriše školu u Drnišu, davši se žilavo na mučan posao da zlo iskorjenjuju a prosvjetu šire među narodom, u crkvi, u školi, u poljoprivredi i u svakom naprednom poslu; ali mletačka vlada, koja nije manje mrzila franjevce i njihov narod od Turaka, u svemu je priječila svaki napredak na slovenskom jugu. Sto nisu porušili i ognjem sažgali Turci, to su uništili i poharali Mlečani kojima se svim silama opirali franjevci za slobodu i napredak svoga naroda.

Ipak, usprkos sili, koliko turskoj toliko i mletačkoj, uspomena na svoje kraljeve u narodu nije se zatrla, i danas u Svilaju Planini postoj šuma koja se zove ”kraljeva ograda”, zemlje koje se zovu “kraljeve podvornice” i “Kraljevića ulica”.

Narod, svjestan sebe, kroz vjekove je sačuvao živu uspomenu na kraljeve roda svoga u lijepome Petrovpolju.

Petrovpolje se ponosi još što je čovječanstvu dalo svoga narodnog umjetnika, genijalnog Ivana Meštrovića, komu – o pedesetom njegovom rođendanu njegovi Petropoljci najsrdačnije želje posvećuju.

fra Lujo Plepel