Fra Gašpar Vinjalić

FRA GAŠPAR VINJALIĆ – GRADAČKI ŽUPNIK IZ 18. STOLJEĆA I GRADITELJ CRKVE SVETE MARIJE

Književni krug Split organizirao je u utorak 28. rujna 2010. godine u Zavodu HAZU predstavljanje knjige fra Gašpara Vinjalića ,,Kratki povijesni i kronološki pregled važnijih zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji Hrvatskoj i Bosni 1514.-1769.” Za tisak ju je preveo, priredio, dodao podnaslove i uputnice na vrela dr. Fra Bruno Pezo, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Sinju. Fra Vicko Kapitanović ju je uskladio s izvornikom, popratio objašnjenjima i napisao kratki osvrt ,,Gašpar Vinjalić i njegova povijest Slavena .

Tko je bio fra Gašpar Vinjalić?

Rođenje uoči blagdana Svetoga Franje, 3. listopada 1707. godine u Zadru, u uglednoj časničkoj obitelji od oca Izaka i majke Nedjeljke. Otac mu je obavljao službu gradskog vojnog supomoćnika, a na krštenju mu je kumovao kamerlengo (komornik) plemić Ivan Barozzi. Kršten je u zadarskoj stolnici Svetoj Stošiji. Krsno ime bilo mu je Petar.

Osnovnu naobrazbu stekao je u rodnom Zadru. Što ga je nagnalo da pristupi franjevcima nije poznato, premda je i u Zadru postojao franjevački samostan, Vinjalić je pristupio franjevcima koje su još uvijek nazivali ,,bosanski fratri”. Njih u Zadru gotovo da i nije bilo.

U franjevački red stupio je 12. studenog 1735. godine, nakon što se od Provincije Bosne Srebrne odvojila Provincija Svetoga Kaja (danas Provincija Presvetog Otkupitelja- Split).

U franjevačkom samostanu Visovac dobio je ime Vinko, ali je po zavjetovanju ime promijenio u Gašpar. Visovačko okruženje – rijeka Krka i brojne srednjovjekovne utvrde hrvatskih velmoža vjerojatno su kod mladoga fratra budile uspomene na minula vremena pa ga je možda i to navelo da napiše ,,Kratki povijesni i kronološki pregled važnijih zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji Hrvatskoj i Bosni 1514. – 1769.”. Njegovi životopisci pišu da je 1742. godine bio učitelj u samostanskoj školi u Šibeniku.

Nakon te službe prelazi u Knin gdje, po prilici oko 1742. – 1743., obavlja dužnost župnika i učitelja samostanske mladeži. Od godine 1744. ne obnaša više službu učitelja. Moguće da je nastavio obavljati dužnost župnika u Kninu. Godine 1746. prijavo se za misionara u Bugarsku, ali tamo nije pošao. Ponovno je imenovan za učitelja samostanske mladeži u Kninu 1747. godine. Oko 1749. godine Vinjalić je imenovan za župnika i gvardijana u Kninu, a opslužuje i njegovu okolicu.

Prema pisanju povjesnika Šime Urlića i fra Petra Bačića, Vinjalić je u vremenu od 1752. 1757. godine bio župnik u Gracu. Gradnja gradačke crkve poklapa se sa vremenom župnikovanja fra Gašpara Vinjalića. Zatekao je ostatke stare i porušene crkve koju su zasigurno opustošili Turci, o čemu svjedoče izvješća mletačkih generalnih providura u Zadru i vizitacije šibenskih biskupa neposredno nakon oslobođenja ovoga kraja od Turaka. Svi oni zatekli su porušenu crkvu u kojoj je jedino natkrivena apsida. Turci su ponovno poharali ovaj kraj početkom 18. stoljeća za vrijeme ,,Sinjskog rata” u jednoj iznenadnoj provali u Petrovo polje.

Gradačkom crkvom dominiraju stilska obilježja baroka, a značajna su i stilska obilježja lokalnih klesara (Gospin portret i trijumfalni luk). Apsida stare crkve interpolirana je u novu crkvu, Starohrvatska kamena plastika koja potječe sa srednjovjekovne crkve Sv. Petra, dobila je ukrasnu ulogu u novoj crkvi. Takvu crkvu u siromašnom i ratom opustošenom kraju mogao je podignuti netko tko je imao uzore u gradskim crkvama. Zasigurno je to bio fra Gašpar.

Petropoljska ljepotica, jer je to uistinu bila, stajala je na svom mjestu do 1993. godine kada su je srpski agresori do temelja uništili. Rušenjem su prekinuli emotivnu uspomenu na minula vremena.

Ona je danas ponovno na svom mjestu, obnovljenja s velikom ljubavlju i žarom, brižljivo kao da je nestala na jedan tren.

Nakon što je prestao obnašati dužnost gradačkog župnika, fra Gašpar Vinjalić odlazi na druge brojne službe, te nastavlja bilježiti prošlost – onu kojoj je svjedočio i o onoj koja je minula vremenom. Skrasio se na Visovcu gdje je i umro 16. svibnja 1781. godine.

Joško Zaninović, prof.