Umljanovići

Umljanovići (Umliane ili Umiglianovich) selo je župe Kljaci. Ovo selo naseljeno je od brončanog doba. U vrijeme antike, na brdu Balina glavica nalazio se Ilirski grad Sinotij. Prema povjesničarima, Sinodij je bilo središte ilirskog plemena Delmata.

Razlog zbog kojega su se Rimljani okomili na Sinodij, treba tražiti u širem kontekstu. Naime, u građanskom ratu između Pompeja i Cezara, Delmati su bili na strani Pompeja. Cezar je pobijedio, pa su samim time Delmati postali slijedeća meta. Cezar je poslao Kvinta Kornificija u Dalmaciju s 15 kohorti i 3000 konjanika da uvede red među Delmate. Godine 48. pr.Kr. Delmati su ga teško potukli. Rimljani su se povukli u Salonu.

Nakon 14 godina (34. pr.Kr.) Oktavijan je krenuo s čvrstom namjerom konačnog rješenja nediscipliniranosti Ilirika i Delmata, te stavljanjem istih pod svoju potpunu kontrolu. Prvo je zaratio s Japodima i Panoncima, a zatim je krenuo na Delmate u Promonu. Opsada Promone bila je teška zbog jakog utvrđenja. U pomoć su krenuli Delmati iz Sinodija. Na kraju je Promona pala. Time su se Octavijanu otvorili putevi u unutrašnjost delmatskog područja. Poraženi Delmati su se raspršili, pa je vjerojatno Octavijan ušao u napušten Grad Sinodij.

Prema grčkom geografu i povjesničaru Strabonu, postojao je stari i novi Sinodij. Jedan na vrhu a drugi u podnožju Baline glavice. Octavijan je oba srušio i sagradio Municipij Magnum (središte uprave).

Unatoč protoku vremena, do danas je sačuvan naziv „Šenedija“ za Balinu glavicu.

Današnje ime sela (Umljanovići) prvi put se pojavljuje  1550. godine u spisima šibenskog bilježnika Mate Čulinovića, iz Umljanovića (de Vmigienouich). Iako nam nije jasno etimološko porijeklo, ipak postoji nekoliko teorija: prva i vjerojatna zastupa mišljenje da ime Umljanovići dolazi od Humgliane, doseljenicima koji ovdje žive (tj. iz Humca, Hercegovina). Druga teorija tumači ime sela po imenu Umiljena Genešića, Morlaka, koji je optužen za napad na kneginju Margaretu, udovicu kneza Ivana Nelipčića (ova teorija je manje vjerojatna).

Umljanovići se spominju i u knjizi vjenčanih župe Vranjic (Solin) iz godine 1665. U to vrijeme petropoljci u velikom broju dolaze i naseljavaju se u Vranjic.

Vratimo se nakratko ponovno u rimsko doba. Kroz municipij Magnum prolazila je rimska magistralna cesta „Via Gabiniana“ koja je povezivala Burnum – Promonu – Magnum -Andetrijum (vjerojatno Muć) i Salonu. Cesta je od Pravca Promone išla preko današnje Kadine Glavice, Otavica, Graca i Baljaka te je u Magnum ulazila  sa sjeverozapada preko Čikole, na mjestu gdje je kasnije sagrađen poznati “Vezovića mosta”.

Vezovićev most sagradio je beg Vezović, koji je srušen 1944. godine, a poslije su mu uništeni čak i temelji. Drnišanin Joško Čelar se sjeća da je u ljeto 1957. godine kod Baline glavice otkriven popločan rub veoma stare ceste. Najvjerojatnije je riječ o Vii Gabiniani.

Osim magistralne ceste Burnum – Salona, u Magnum je dolazila sporedna cesta s Unešića, preko Moseća (pokraj Mešinovih staja) i spajala se s Magnum

Vremena su prolazila, ljudi su se rađali, borili za preživjeti i umirali. Onda su došle Osmanlije. Unatoč prisilnoj islamizaciji, u Petrovu polju je ostao mali broj franjevaca koji su djelovali s Visovca pa su starosjedioci zadržali svoju vjeru i običaje. Mehmed II. dao je pisanu dozvolu, kojom starosjediocima jamči slobodu vjere, kako bi zadržao pučanstvo na  opustjelim područja.

Godine 1645. Turci su počeli Kandijski rat s namjerom da s Krete i iz Dalmacije protjeraju Venecijance. U sklopu toga rata, Turci opsjedaju Šibenik. Nakon neuspjeha, Mustafa – paša Tekelija se povlači u Drniš. Tu situaciju koristi providur Leonardo Foscolo koji je odlučio zauzeti Drniš. U Šibeniku je organizirao sastanak s visovačkim gvardijanom fra Mijom Bogetićem i definitorom Bosne Srebrene fra Nikolom Ružićem. Na sastanku je dogovoreno da franjevci po Petrovu polju izvide spremnost naroda na ustanak.

Povratna informacija ukazivala je da je narod itekako spreman na pobunu. Nakon što je Venecijanska vojska napala Drniš, stanovnici sela Petrova polja su, prema dogovoru, zapalili svoje velike vatre i izašli na okolna brda. Turci su mislili da ih je napala druga mletačka vojska s leđa i hitno su se povukli u Knin. Nažalost, u sklopu potpisivanja mira, Venecija je ponovno prepustila Drniš Turcima.

Opet su vremena prolazila i život pisao svoje priče do naših dana, nekada pune tuge, a nekad radosti.